Godine su varljiva kategorija. Uvek se osećate da ste mnogo mlađi nego što jeste. Do trenutka kada pričate sa nekim ko ima toliko godina, i onda shvatite da razlika ipak postoji. Kilometraža života vidi se na telu, strpljenju i temama o kojima pričamo. A one godine koje zatvaraju deceniju posebno zabole
Sa četrdesetom po prvi put sam imao tu spoznaju da nisam više mlad. Jer kao, kada nekome ko ima 20 godina spomenete nekoga ko ima 40, to je stariji čovek. Taj stariji sam sada čovek ja.
Srećom po ostatak ovog teksta, iza ovog saznjanja se krio i preokret – mislim da sam naučio da budem pozitivan.
Preveliki strah koji je bio vezan za ulazak u drugu polovinu života krio je i neočekivano naličje. Ispostavio se kao dobra stvar. Prikazao se kao upozorenje da usporim, da prihvatim sebe i sadašnji trenutak i sebi kažem – hej, sve je okej.
Sigurno nije idealno. Nikad nije. Možda mogu da budem bolji otac, muž, sin i prijatelj. Da više vežbam, radim, bolje jedem. Ali moram i da budem realan.
U svetu koji se (naizgled) raspada — biti okej je već dosta dobar rezultat.
Samo to treba osvestiti, i prihvatiti.
Opomena nove decenije je bila bitna jer sam osvestio da moram da bolje razumem određene okidače u sopstvenom ponašanju koje mi ili dolivaju ulje na vatru imposter sindroma. Ili teraju na pesimizam i negativnost. Nije to samo meni svojstveno. Ako neko toliko zaokružen i ostvaren poput Đokovića priča o ovim temama, nismo ni mi izuzeti. Odrastanje u zemlji u kojoj nas je na svakih 40 godina sačekao veliki rat, negativnost je na neki način odbrambeni mehanizam, koji nas priprema za manje željeni ishod. Mehanizam koji dobrom delu zapadnog sveta nikada nije trebao, jer nisu odrasli na raskršću istorije.
Osloboditi se tog višegeneracijskog nasledstva pesimizma nije lako. Zato, kao i kod beba, prvo treba puzati. Osvestiti neke tipove ponašanja, prepoznati ih na vreme. A onda – ne reagovati odmah nego sačekati sa reakcijom. U slučaju negativnosti, meni je puzanje značilo da prvo budem nenegativan, pre nego što sebi mogu uopšte da dozvolim da budem pozitivan.
Treba i sebi dati vreme da dođete do ovoga. Da odrastete. Godine sa sobom donose sazrevanje, i opomenu u vidu preostalog vremena na semaforu. Pomerili se ili ne – vreme nastavlja da curi.
Ostatak istog možete da potrošite ili tako što prihvatite da ništa neće biti bolje. Ili tako što odlučite da promenite rezultat. A ako odlučite, nebitno je koja je utakmica – da li ona za zdraviji život, za kvalitetnije odnose ili uspešniju karijeru. Bitno je samo da krenete što pre. Mnogo lakše reći nego uraditi.
Odnos prema godinama
Konkretno u slučaju godina, ta promena iz negativnog u pozitivno znači da moramo biti svesni svoje mladosti, a ne opterećeni svojom starosti.
Svesni onoga što imamo, a ne što nemamo.
Um i telo koje imate danas više nikada nećemo imati. Razlog više da zagrlite godine koje imate i pristupite im sa pozitivnijim stavom. Sa stavom – šta sve mogu da uradim?
Jer – šta ako imate 30, 40 ili 50 godina. Imate i još dugih 30-40 godina života ispred sebe. Možda i 50. To je dosta godina. Ceo jedan život. Definitivno dovoljno da se još po koji put opkladite na sebe. Da naučite nešto novo, i možda ostvarite neki davno sanjani san.
Život na strani vam jasno pokaže da je moguće i živeti drugačije. Ljudi sa 90 godina koji svaki dan provode 2 sata u brzoj šetnji. Od 80 koji svaki dan plivaju. Sa 70 uče da programiraju i pokreću svoje nove firme. Ne zato što moraju, već zato što žele. Zato što veruju u sebe i bore za svoj život. Zato što im je stalo.
Tu dolazimo i do možda moje najveće boljke za život na Balkanu, od koje mi se svaki put duša skupi kada shvatim da generacije starije od mene, ljudi koji još imaju 20 ili 30 godina ispred sebe jednostavno odustanu. Zatrpani dijagnozama i receptima, zatrovani žutom štampom i jeftinim medijskim programom sede. Izgledaju kao da čekaju da odu. Da sam malo hrabriji, pitao bih:
Gde ćeš jebote?
Čekaj.
Stani.
Čega se plašiš?
Umrećeš?
Pa svi ćemo.
Ne možeš to da promeniš. Možeš da promeniš kako živiš. Možeš da promeniš kako stariš, da starenje bude dostojanstveno. Da se baviš svojim umom i telom.
Da – postoje fizički i vremenski limiti, i koliko možeš daleko da odeš. Ali, svi ih imaju. Uvek.
Mislim da uvek treba i da probaš, da se poguraš da uradiš malo više, da budeš malo bolji.
Da ti je stalo.
A onda skontam da je bolje da prećutim. Da je cela ta generacija poput Atlasa na svojim puknutim leđima iznela teret nekoliko decenija jako teškog života, i da je poslednje što im treba da ih ja učim optimizmu.
Nebojša
Ali, ako ne mogu njih – mogu sebe. Moram sebe. Na meni je sve vreme bilo da promenim stav. Da prestanem da krivim pogrešnu stranu optimizma.
Krenuću sa godinama. Pa šta ako sam ostario? Šta ako imam 41 godinu? I dalje je to dosta vremena da ispravim neke greške.
Da bi se to desilo moram da prestanem da kukam i krenem izgovore da ostavljam po strani. Možda najviše od svega: da prestanem da govorim svima da sam stalno zauzet.
Bukvalno, ceo život sam stalno zauzet. To se već 20 godina ne menja.
Shvatio sam da kada se nešto ne menja, onda to više nije problem. To je konstanta. Problem je prioritizacija. Fokus nikada nije trebao biti na tome što mi je popunjeno vreme i potrošena energija (ne mogu). Već na činjenicu da ja kontrolišem prioritete (mogu). Ja sam taj koji je odlučio, ili dozvolio gde mi idu vreme i energija. Ako su vreme i energija konačni, i život kao kombinacija oboje, na meni je da bolje prioritizujem.
Tu je kraj izgovorima. Tu je kraj tome, star sam, mlad sam, ne mogu.
Ako ti je stalo — biće u fokusu.
Ako nije u fokusu — očigledno ti nije stalo.
Prioriteti sve jasno pokazuju.
Kada osvestiš ovo, odgovori sami od sebe dolaze. Samo mi nekada ne želimo da ih prihvatimo.
Ali ako želiš da budeš nešto, šta god to bilo – počni od toga da je moguće. A onda i kreni na tome radiš jer kako čuvena izreka kaže – najbolje vreme je sada. Generacijski dug bogovima pozitivnosti, slaba kolena, bol u donjim ledjima i godine ostavi po strani.
I seti se – danas smo najmlađi što ćemo ikada biti.
Biram, a i vama želim da vam je to motiv, nikako prepreka.